Stigla sam u Sarajevo i S. kaže da sam sa sobom donijela sunce. Lijepo je u gradu, jesen se nadima svojim bojama. Hodamo ulicama, a duž trotoara tiska se suho lišće. Idemo za obavezama, a usput otkrivamo pregršt lijepih vijesti i dragih lica. Cio život stane u jedan dan, koji se pred nama odmotava iz svoje kukuljice, kao leptir.

Upijam sunčevu svjetlost rasutu po pepeljastim ulicama, koje se otvaraju kao boje golubljih krila. I u mojim očima, sve je ljepše nego ljetos, zgrade, drveće pa i lica prolaznika. Kao da je grad prekrila zlatna prašina. A možda sam ja ljepša, duboko u sebi, na mjestu gdje se krije duša, čista i otvorena da grad doživim, kao da ga vidim prvi put, kao da mu i sama ne pripadam, pa ga gledam s radoznalošću, očima djeteta.

Uvečer, ispunjena i sretna, tiho iščekujem san, koji ne dolazi. Moje tijelo se kreće u vremenskoj razlici od devet sati, pa iako je ponoć, ono je zaglavljeno u danu i ne da snu na oči. Uzmem knjigu u ruke, pa je ostavim. Zovem D.-a i djecu da s njima razgovaram dok oni, daleko odavde, idu za svojim danom. Čude se, jer ih zovem u više navrata, pitaju šta radim i zašto ne spavam. Njima je vrijeme večere, a ja se iznova ukazujem na kameri, u istoj pozi, sa istom knjigom u rukama, ponavljajući da ne mogu da zaspim. Posjetim ih, kako nekoliko mjeseci prije, kad smo bili u Sarajevu na godišnjem odmoru, ni oni nisu mogli zaspati. Ali za djecu, ljetos je davno prošlo vrijeme.

Ustanem i počnem pretraživati police sa knjigama, kako bih našla nešto što će osvježiti noć koja je preda mnom, da ne kažem, napraviti radikalni odmak od knjige koju čitam. Pažnju mi privuku zelene korice, Putopis o Bosni i Hercegovini, Evlije Čelebije, koju mi je sa još nekoliko naslova iz iste edicije, kupio tata rahmetli, kad sam bila dijete. Čitala sam je kao djevojčica, davno je to bilo, pa kažem sebi, ovo je odlična knjiga za jedno poslijepodne, ili jednu besanu noć, jer se za par sati može pročitati od korice do korice.

Piše Evlija o Sarajevu u XVII vijeku, piše o bosanskim ženama, pa kaže: U ljepoti i prikladnosti su jedinstvene, riječi su im odmjerene, govor divan, a zubi kao nanizani biseri. Njihove poput zvijezda blistave djevojke su jako povučene i čedne. I onda Evlija stane nabrajati nesvakidašnja ženska imena, a ja medju njima ugledam Hava i Umihana. Moje dvije djulberšećerke, moje lijepe kćeri.

I bi mi drago, ne znam zašto. Možda jer su imena preživjela kroz stoljeća da bi se skrasila u meni kao želja, kao darovi kojim sam ih darovala. Kao trag u jeziku, u životu i vremenu koje plovi, kao rijeka ka okeanu.

Evo svanulo je, a ja još uvijek ne mogu da zaspim.