O ljubavi zarad ljubavi u romanu ‘Bejturan i ruža’ Aleksandra Hemona

“Kažu da je Svevišnji ukorio mjesec zbog njegove sujete, Mjesec je pao i od njega su u nebo poletjele iskre – to su zvijezde. Sada zvijezde spavaju na jastuku od oblaka, a mi smo pod njima. Dok mi odozdo vidimo samo tamu, s druge strane oblaka postoje čitavi raskošni svjetovi. “

Bila sam u Sarajevu. Nakon četiri godine, došla sam u posjetu, što bi rekli da obidjem, bez jasnog odredjenja šta ili ko se obilazi, kuće, mezarje ili starica na umoru. Jer tako ja vidim Sarajevo, kao izborano lice starije žene, obrubljeno svilenom, šarenom maramom, ispod koje vire vlasi sijede kose. Tanke usne, skupljene u pupoljak mrmljaju molitvu, Svevišnjem, Bogu, Gospodu, dok brada lagano podrhtava. A oči njene, čega li su se sve nagledale, svijet su za sebe. U njima se nadziru mora i zvijezde, polja i planine, a prije svega tuga, zarad tihe patnje, nenameljiva i ljepljiva kao ljetni zrak, a duboka, preduboka, la grand eskuridad.

Uoči prekookeanskog leta, M. mi je poklonila knjigu ‘Bejturan i ruža’ i u posveti napisala: This is what life is all about. A M. ne preporučuje knjige olako i ne troši zalud riječi.

U raskoraku vremenskih zona, zakoračila sam u Pintino i Osmanovo Sarajevo, koje mi je bilo bliže nego ono, koje sam netom prije ostavila za sobom. I u Hemonovom romanu, bilo je više Sarajeva, nego što sam ga pronašla na ulicama grada. Bilo je tu istine, koja se instinktivno spozna, kao u poeziji, ukazuje se dok ju čitate i nikakva naredna analiza neće vam otkriti više od tog prvog susreta, nakon kojeg ostanete da čumurate sa pročitanim, te jedne ljetne noći, u kojoj, kao u Sidranovoj pjesmi: Vascijelu/noć/gledam/u nebo/ i ništa/ništa/ne razumijem

I ne znam što mi više odzvanja u ušima, da li ta neosporiva patnja XX stoljeća, od koje, čini se niko poštedjen ostao nije, ili nježna ljubav, u kojoj se pitamo, gdje je moj voljeni? Kamo je otišao? Ili oboje, isprepleteno u neporecivoj sudbini, u kojoj nam Stvoritelj daje do znanja da mi ne možemo dokučiti njegova pravila. A možda me najjače opija la gran escuridad, ta beskrajna tama, nadvijena nad svijetom, nad nama, i u nama, duboka kao svemir ili čovjekova duša, o kojoj Hemon piše: “Bog nema početka ni kraja, ali da bi stvarao, mora otvoriti prostor koji nije On, stoga ulazi dublje u Sebe i otvara prazninu, la gran escuridad, u koju nas je istreslo, žive, da umremo.”

A ne umire se samo naprasno i iznenadno, nekad se umire polako, cio život, na kašiku.

Hemonova epopeja miriše na lavandu, ružinu vodu, krv, suze i znoj. Miriše na sve boje života, na svijet koji se prepješačio i nužnost opstanka zaradi ljubavi. U Hemonovom romanu, živi se da bi se preživjelo, a ne da bi se pisalo poeziju, iako je sav od poezije satkan. Živi se i pripovijeda zarad ljubavi. I u tome se krije njegova istina.

A kuća je u jeziku. I ima lice starice.