Ne govori mi se o Danu žena, ne danas, ne nakon što je nedavno u Iranu, ubijeno 165 djevojčica u osnovnoj školi. Danas mi se šuti, ali ispisujem ove redove, iz bijesa ka fenomenu zapadnjačkog, privilegovanog, pežorativno nazvanog “bijelog feminizma”, koji je selektivan i donekle samodestruktivan, a koji je u svim svojim diskriminacijskim varijantama prisutan i kod nas.

Biti bijelkinja, u današnjem društvu, nije samo rasna, već i klasna kategorija. Pridjev “white” podrazumijeva odredjenu ekonomsku sigurnost, kvalitetu života i obrazovanja, koja je dostupna višoj srednjoj klasi. Ta struja svijesti, u neoliberalističkom društvu, izmjestila je opresiju žena, iz socijalnog konteksta u individualni, gdje žene uslijed stvarne i prisutne opresije patrijahalnog društva, trpe i internaliziranu opresiju, koju pod krinkom “pozitivnog načina razmišljanja”, vrše same nad sobom, a nazivaju je osnaživanje žena.

Žene jedne druge uvjeravaju da je za ženu danas sve moguće i da je dovoljno odvažiti se i uzeti “sudbinu u svoje ruke”, vrijedno raditi na sebi i vjerovati u sebe, te će uspijeh neminovno doći u vidu nagrade i ostvarenja. Neupitno je, generalizovano, da posvećen rad daje rezultate, te da žena koja ima izbora, treba i može da prati svoje želje, ali je neupitno i da generalizacija uspjeha žena upravo počiva na izuzecima, koji nerijetko potvrdjuju pravilo široko rasprostanjenih nejednakosti.

Ne, nismo sve u poziciji slobode izbora, mnoge žene žive svoje živote bez izbora, na jedan jedini način, što će reći u situaciji koju je za njih birao neko drugi, ali nam se kolektivno nameće odgovornost vlastitog izbora, bez obzira da li je ta odgovornost realna u našim životima. “Zašto se ne pobuni?” ili “zašto ne učini nešto sa svojim životom?” pitanja su koja “slobodne” žene proiniciraju na one koje to nisu, ali koje su svjesne da za njih, u stvarnosti, izbor ne postoji.

Izbor podrazumijeva mnoštvo opcija, a ne isključivost jedne situacije. Da li žena koja je dovedena pred izbor “da bude njegova ili Božija” uistinu ima izbora? Jedini izbor koji se tu nazire jeste da li da digne ruku sama na sebe ili da čeka da je on ubije.

Iz jedne krajnosti u drugu, u istom društvu, dok neke žene nemaju stvarnih izbora, druge imaju lažni privid beskrajnih izbora, kao u književnoj metafori Sylvie Plath, sjedimo pod smokvinim drvetom, na čijim granama svaka smokva predstavlja jednu od životnih mogućnosti. Uslijed paralize izbora, za koju smokvu da se odlučimo, pasivno sjedimo i maštamo o svim mogućim verzija vlastitog života, uspješnim karijerama, srećnim porodicama, životnim avanturama i putovanjima. I dok se u književnoj metafori smokve počnu sušiti i padati na zemlju, u današnjem društvu, žene ih na kraju sve poberu, od tjeskobe da nešto u životu ne propustimo, pa se borimo na svakom životnom polju, do iznemoglosti, sa izborima koji su nas porobili, nespremne da prihvatimo da je uredu nešto nemati i ne biti u stanju ostvariti se u svemu.

Danas, uspješne žene su taoci opresije koju vršimo same nad sobom i svaku svoju ambiciju i stremljenje ka samostvarenju nazivamo nužnošću, pa tako danas žena ništa ne želi, a sve mora. Vrijeme mora biti maksimalno iskorišteno, na način da se može opravdati kao “produktivno utrošeno”, insistira se na samosvijesti, samoanalizi, samokritici, same sebe krivimo za propale prilike, bez obzira što su nam one često uskraćene na osnovu činjenice da smo žene i(li) majke.

Propagiramo jedna drugoj i same sebi rad, i još rada, plaćeni, neplaćeni i emotivni, radi za firmu, radi za porodicu, radi za sebe i na sebi, sagorijevanje, pregorijevanje, očajanje da niko ne vidi, treba biti na nivou standarda koje smo sebi postavile, iskonstruisale posmatrajući tudje privide života, izbora i estetike, ili maštajući o svim smokvama, koje su nam ispale iz ruke, pa radimo kao rudarke, ne bi li svoju svakodnevnicu približile toj idealiziranoj, klišeiziranoj estetici samopromocije.  Tješimo se da trebamo biti nježne prema sebi, udovoljiti svojim malim težnjama i hirovima, nagraditi se, kad već društvo i porodica ne prepoznaju i ne nagradjuju naš rad.

I sve to jedna drugoj propovijedamo iz pozicije privilegije, koje nismo ni svjesne. Zanijemimo od šoka i nekog latentnog straha, kad vidimo da je muž ženu zaklao kao kokoš, u gradu, u kojem mi uživamo svoje izbore i slobode. Nesvjesne svog saučesništva, djevojčice učimo da budu “dame”, poslušne i dopadljive svima u našem lijepom, patrijahalnom društvu.

Učimo ih da rade, plaćene i neplaćene poslove i da budu zahvalne za svaku lijepu riječ, koju im uputi onaj koji ih ne cijeni. “Ne talasaj!”, govorimo im. Nesvjesne da se boljke patrijahalnog društva ogledaju u jeziku, izgovaramo da smo “dijete rodile mužu” i druge jezičke vratolomije, a djevojčice koje se bune, ušutkujemo, vjerujući da ih učimo samokontroli, nesvjesne da upravo one uče nas, pravilno usmjerenom bijesu.

 

Stotinu šezdeset i pet djevojčica je ubijeno u školi. A ubijene djevojčice ne postaju žene. One ostaju uspomena i posjetnik na nepravdu ovog svijeta. I ovog Osmog marta, 165 crvenih karanfila trebamo pustiti niz rijeku.