U ovovremenoj neizvjesnosti političkih dešavanja sa kojima se suočava svijet, neminovno je pronaći individualno utočište, koje bi imalo za cilj pomoći nam da adresiramo vlastitu emocijonalnu krizu uslijed svjedočenja brutalnim stradanjima drugih, u realnom vremenu. Utočište za onu manje primjetnu, pojedinačnu i posve ličnu, krizu duha.

Ta kriza duha nastaje iz razumijevanja vlastite nemoćnosti da zaustavimo patnje i stradanja drugih, kojima svakodnevno svjedočimo. Do nas neprestano dopiru vijesti o ratovima, o dehumanizaciji, o mrtvima, o tragedijama svake vrste. I na sve se to odveć živ čovjek navikao, ali se ne može navići na jedno: prizore mrtve djece. A sva djeca su naša djeca. Nemoćni da ih zaštitimo, svjedočimo njihovim pogibijama i pamtimo dušom.

Pokušavamo ostati pribrani, prisutni u trenutku, u svome domu, sa dragim ljudima, ali se ne možemo oteti općem osjećaju ništavila, ono nas posve obuzima. U nevjerici slušamo govore zločinaca, njihove laži i obmane kojim nas uvjeravaju da je nered koji na Zemlji čine u našem interesu.

Kriza duha nastaje kada se sistem vrijednosti, kakav smo poznavali do tada, uruši, ogoli do kosti, i postane parodija samog sebe. Otkriju se nijanse i pukotine u narativu, neke nadasve nepovezane činjenice počnu ukazivati na istu stvar, uvežu se, smjelim pretpostavkama odnosa moći i uspostavljenim komparativnim obrascima, naše misli se stope u cjelinu, pa se vanjski svijet polako počne da otkriva kao iluzija, kao odbljesak stvarnosti, njena sjena, ali ne i sama stvarnost.

Najednom biva jasnije, da je narativ kontrolisan godinama, da se iluzija stvarnosti održavala kao predstava, da smo svi mi svjesno ili nesvjesno živjeli pod njenom zavjesnom, na sceni, uvjereni kao Pirandellovi likovi da je to naša sudbina, a onda se urušio narativ, izgubio se smisao, izgubila se nada, ostali smo samo mi, izgubljeni likovi u potrazi za autorom.

Ništa od navedenog nije novo, u svakom trenutku istorije, u svakom mjestu na svijetu, neko biva progonjen i mučen od strane drugih zbog onog što sam nije birao. I taj neko je uvijek “drugi” ne zbog onog što jeste, niti jer se on takvim vidi, već jer ga ostali takvim vide. I uloga “drugog”, na ovaj ili onaj način, pripada svima nama.

Time se vraćamo na centralno pitanje: kako preživjeti kolektivnu krizu duha, koja svako od nas preživljava dvostruko; kolektivno i individualno?

Ako govorim o sebi, moram naglasiti da sam osvijestila intenzitet vlastitog PTSP proživljavajući tudje ratove sa distance. Tim se nameće da ja, svjedočeći tudjim stradanjima, iznova proživljavam svoj rat. Razlog tome jeste da sam u ratu, koji sam igrom slučaja preživjela, bila dijete, bez svijesti o obimu kolektivnog stradanja, koji su odrasli ljudi tada, plaćali svojim životima i svojim duhom.  

Ta mentalna pozicija “ratnog stanja uma” me uslovljava da osjećam empatiju za nevino stradale žrtve, kojih danas ima posvuda, a koje su nažalost tek kolateralna šteta nečije agresije ili nekog političkog sistema.

Nastojeći obuzdati svoju anksioznost, podivljalu od svakog novog naslova u vijestima, koja me u navratima napada kao divlji pas, shvatila sam da ne mogu nastaviti zatočena u spirali tjeskobe, da moram iznaći način da podnesem svjedočenje svakodnevnim tragedijama, da moram zaštititi svoj duh, kao zadnju liniju odbrane protiv mraka i pružiti mu utočište.

Za mene, jedino sigurno mjesto je književnost. To je otvoren prostor po kojem moje duhovno biće trči slobodno. Književnost je moj lijek, ujedno dar i prokletstvo, ukratko moja nužnost. To je jedno usamljeno mjesto, ali je i jedino mjesto gdje se ja ne osjećam usamljeno. U književnosti, ja pripadam svijetu.

Postoji i drugo mjesto, možda sigurnije i manje usamljeno, koje pruža osjećaj smisla i zajedništva, a to je vjera. A vjera je vjerniku nužnost. Spas na ovom i budućem svijetu.