Ne volim da pišem osvrte i kritike na pročitana djela, a zarekla sam se sebi da ću pokušati da govorim o tom, meni neizmjerno važnom i intimnom iskustvu čitanja. Možda upravo iz tog razloga, moje knjige obiluju intertekstualnošću, jer smatram da je književnost u dijalogu ne samo sa čitateljem, već i sa sveobujnom književnom tradicijom.

Šta je za mene čin čitanja? Akt oslobodjenja, dobrovoljno upuštanje i prepuštanje tudjoj imaginaciji, koja je u svojoj fikciji, kada je riječ o izvanrednim djelima, istinitija od stvarnosti. Jasno je, da se istinitost u književnosti razlikuje od istinitih dogadjaja, čak i onda kada su opisani dogadjaji istiniti. Tačno je i da neponovljena iskustva ne postoje. Svi mi, naposlijetku, pričamo istu priču, na različite načine.

Jer, književnost u svoj svojoj kompleksnosti, na granici iluzije i zbilje, nerijetko otvara moralna, duhovna, društvena i druga pitanja, nastojeći u riječi zaodjenuti ono, što duboko osjećamo, a o čemu ne znamo govoriti, jer za to nemamo riječi.

 Tragedija je da je jezik uvijek nedostatan. Jednom kad se pretoče u riječi, misli, slike i emocije izgube na snazi i uvijek označavaju nešto drugo do ono u nama. Osjećanja koja u nama žive, a za koje riječi nemamo, književno djelo, svojom neistinitošću fikcije, osvjetljava.

Intimni prostor izmedju teksta i čitatelja je pustinja, u kojoj stojimo i gledamo u zvijezde. Pustinja u kojoj je sve moguće, u kojoj u jednom dahu sve nastaje i nestaje, a mi dozvoljavamo da nam preplavi čula; to je jedno hodačašće duha u kojem tragamo za smislom, i pronalazimo ga, upravo u praznom prostoru izmedju riječi, u odjeku vlastitih osjećanja.

Sa svakim autorom kojeg sam doživjela bližim od bližnjeg, srela sam se u pustinji. Bez očekivanja, bez predrasuda, bez racionalizacije, otvorenog srca i spremna za transformaciju, za dijalog sa neizgovorenim, za emocije, koje nastave da me prate i nakon što se odvojim od knjige, a koje njegujem u tom sirovom, intimnom stanju i za njih ne tražim riječi, jer čini mi se, ako ih imenujem, ogolit ću ih do zaborava.

Jedan od meni intimno važnih i bliskih autora je Paul Bowles. I o njemu, osim njegovog imena, neću reći ni riječi. Jer ja volim Bowlesovu književnost i čini mi se, ako bih morala racionalno objasniti zašto volim baš njegova djela, morala bih se zapitati da li je to uistinu ljubav. Jer svako zna da je ljubav odveć prevelika da stane u riječ. Za ljubav, malo su i dva romana.