In memoriam: BÉLA TARR

Hodali smo, Béla i ja, sarajevskim ulicama, godinama, kao da hodamo Bernhardovim romanom, bez interpunkcije, sa napola dovršenom mišlju, svako u svojim mislima, u ritmu koraka, da bi iz tišine izbjegli nazad u jezik, hodali smo kako hodaju oni koji žele da vjeruju da idu za važnim poslom, a bilo nam je jasno da se vrtimo u krug, da sami sebi grizemo rep, iz jednog ureda u drugi, kamo nas ko pošalje, ti ljudi, čiji to posao nije, ljudi koji imaju sposobnost da nas uvjere da će u životu uvijek jedan papir da nam nedostaje, dodjite sutra, bez papira ne možemo ništa, govore, bez papira nema ni vas ni nas.

A bilo nas je, nakon svakih zatvorenih vrata, nakon svakog naočigled nerješivog birokratskog problema, bili smo jednako zbunjeni u tim unaprijed izgubljenim kafkijanskim bitkama, samo žedniji i nervozniji. Hodali smo godinama, ali činilo se da nikad dovoljno bilo nije, i uvijek su ljudi iz ureda, tražili više, više hodanja, više papira, papire koje imamo i papire koje nemamo, davno zagubljene papire iz prošlog sistema ili papire koji nikada ni postojali nisu.   

U tom hodanju bez cilja, kako nam se činilo tada, nije sve bilo izgubljeno, problemi bi se riješili ili naprasno prestali da postoje, a mi smo sa svakim novim pohodom bivali jači, naše prijateljstvo i povjerenje snažnije, a naši razgovori intimniji.

Prošlo je mnogo vremena od tada i sve zime su vidljive na mojoj koži, kao godovi na drvetu, neke hladnije od drugih, neke sretnije, svaka mi je nešto donijela, pregršt ljubavi, radosti i žalosti, a najviše tuge za ljudima kojih, na ovom svijetu, više nema. Odlaze meni bliske osobe, ispisuju se iz života jedno za drugim, u par ljeta koncentrisane žalosti, smrt mi je, čini se, postala prijatelj. A vrijeme neumoljivo prolazi, teče kao rijeka, u meni i oko mene, guta me i sporo žvače, a ja se ne dam, držim se, grčevito, za uspomene. Par slika mi igra pred očima, jedan starinski medaljon na lančiću, Bélin poklon za rodjendan, njegove riječi da izgledam kao Hanna Shygulla u mladjim danima, naši zagrljaji i smijeh, bezbroj trivijalnih svakodnevnih životnih situacija, hodanje i pričanje, hladnoća onog jutra kada je odlučio da skrati kosu.

O Béla Tarr-ovom stvaralačkom oeuvreu, pisali su mnogi, i dva dana čitam najljepše posvete i oproštajna pisma, a ja još uvijek nisam spremna da se oprostim. Ni srcem, a ni riječima. U mojim sjećanjima Béla i ja još uvijek hodamo, gazimo krnjavim sarajevskim ulicama, koje nikada neće biti iste, gazimo po snijegu i blatu, po ledu i prašini, gazimo dalje i pričamo, pričamo jedno drugom priče o životu u Sarajevu, koje smo oboje ostavili iza sebe. Ja sam otišla preko okeana, a Béla Tarr preko rijeke.  

Dragi Béla,

Usnulog te pozdravljam Bernhard-ovim stihovima, jer da te ispratim na dalek put, ja boljih riječi nemam:

The year is like a year a thousand years ago,

we carry the jug and whip behind the cow,

we reap and know nothing of winter,

we drink cider and know nothing,

soon we will be forgotten

and these verses will fall like snow outside the house.

The year is like a year a thousand years ago,

we pear into the woods as if into the cowshed of the world,

we spin lies and weave baskets for apples and pears,

we sleep while our muddy shoes

rot outside the door.

The year is like a year a thousand years ago,

we know nothing,

we know nothing about the end,

about submerged cities, about the stream in which horses

and men are drowning.

__________________________________________________________________

Under the Iron of the Moon, Thomas Bernhard[1]  

 

---

[1] In Hora Mortis | Under the iron of the Moon, Bernhard, Thomas, Translated by James Reidel, Princeton University Press, 2006, str.47.