U razgovoru sa romanom “SMRT I VRTLAR”, GEORGI GOSPODINOVA[1]

 

U Decembru su se navršile tri godine od kad je umro tata. Tri godine praznog prostora žalosti, iz kojeg se izrodila moja druga knjiga. Misli su sazrijevale sporo, u nedostatku riječi, koje su, po njegovom odlasku, izgubile svaki smisao. Za smrt roditelja nikada nismo spremni; naš svijet počiva na njihovim plećima.

Smrt je, takodjer, lingvistički problem, piše Georgi Gospodinov u svom romanu “Smrt i vrtlar”, jer ispričati priču o smrti nije ništa lakše nego ju preživjeti.  Nadalje, piše Gospodinov, da u konačnici, ostaje utjeha da smrt roditelja iskusimo samo jednom. To ne govori ništa o našoj vlastitoj smrti. Nju nećemo iskusiti nijednom, objašnjava.

U stilu Raymond Carvera, Gospodinov se pita: O čemu govorimo kada govorimo o smrti? Uistinu, ljubav i žalost su apsolutno neponovljiva iskustva. Činjenica da su žalost iskusili i  drugi, ne pruža utjehu niti nas može pripremiti za vlastito žalovanje. I tu, Gospodinov otvara drugo pitanje: Govorimo li o osobi koje više nema, ili govorimo o sebi?

Ovo što pišem nije osvrt na Gospodinov knjigu. Radije je pismo čitateljke, ili dijalog o dijeljenom iskustvu. U svojoj knjizi, za koju Gospodinov, sa punim pravom, insistira da je roman, on čitatelja/ku upozorava da priča, čak i kada je u pitanju lično iskustvo, prestaje da nam pripada u trenutku kada prodje kroz jezik, kada se zaodjene se u riječi. Tada podjednako pripada svijetu realnosti i svijetu fikcije.   

Izgubiti roditelje znači izgubiti jedine svjedoke vlastitog djetinjstva. Jednom kada njih više nema, otvara se pitanje: Da li mi i dalje postojimo, kada više nema onih koji mogu da posvjedoče uspomene našeg djetinjstva?

Lik oca u Gospodinovom romanu, podsjeća me na mog tatu i sve očeve mojih prijateljica, u čijoj blizini sam odrastala. Tog univerzalnog balkanskog muškarca radničke klase socijalizma, kojeg život nije milovao, niti mu dozvolio da ostvari svoje snove, čovjeka koji je uprkos svemu, dao cijelog sebe da bi njegova djeca imala bolji život, nego što ga je imao on. Taj muškarac, koji je na svojim ramenima nosio cijelu prošlost prijašnjih generacija, dok je koračao u budućnost, sa cigaretom u zubima, ispijao pivo i igrao šaha, dok je raji pričao najljepše priče, a o životu govorio s urodjenom mudrošću. Taj muškarac bio je ponosan na svoju djecu i kada nije razumio njihove izbore,  a o svojim roditeljima brinuo se sa nježnošću, kakvu u vlastitom djetinjstvu, imao nije. “Ništa strašno”, rekao bi lik oca iz Gospodinovog  romana, ništa strašno, rekao bi svaki balkanski muškarac njegove generacije, kojeg sam poznavala.

“Vrtlar i smrt” nije roman o smrti, iako je smrt glavnog protagoniste najavljena na samom početku. Kako tvrdi Gospodinov, to je roman bez žanra ili roman koji u sebi sadrži više žanrova, knjiga o žalosti za životom koji završava i svemu onom što taj život odnosi sa sobom. O praznini koja ostaje. Šta sve umire sa ocem i njegovom molitvom samo da ne bude na teret djeci?

Tuga je beskrajan okean u kojem pliva naša duša. To zna Gospodinov, znam i ja, a znaju i mnogi drugi, iz vlastitog iskustva. Svako za sebe, pokušava pronaći riječi za neizrecivo, a opet, medjusobno se najbolje razumijemo tišinom. Gospodinov svoj roman otvara riječima: “Moj otac je bio vrtlar. Sada, on je vrt.”

Lijepa je to slika, koja rezonuje sa duboko ukorjenjenim razumijevanjem u nama, da od zemlje smo postali i u zemlju ćemo se vratiti. Na našim grobovima izrast će stabljike biljaka, a naše kosti obljubit će micelijska mreža gljiva svojim hifama, pa će u simbiozi sa korjenjem drveća, do grana stići dio nas, zavući ćemo se u plodove, koji će, prezreli, kada za to dodje vrijeme, pasti nazad na zemlju.   

Ideja uskrsnuća, po mišljenju Gospodinova, je botanička ideja. Besmrtnost je takodjer botanički koncept, smatra on. Biljke znaju kako umrijeti na način da se iznova vrate u život.

A šta se desi sa našim poimanjem vremena? Na trenutak prestane da postoji. A onda se ništa ne dešava oko nas, a sve se dešava u nama. Gospodinov piše: “Izgleda da nakon svake smrti, kao i nakon svakog rodjenja, svijet počinje ispočetka. Mijenjaju se naše lične hronike, otvaraju nove ere. Počinješ da govoriš Ah, da, to je bilo prije nego je umro moj otac. Ili dok je moj otac bio živ. Ili dvije godine nakon…”

Priča o žalosti je ultimativno priča o ljubavi. Tuga je veća što je dublja ljubav na kojoj počiva. Tri godine nakon smrti mog oca, svijet počinje ispočetka. Ljubav koju osjećam za svoje roditelje, prelazi granice znanog svijeta. Volimo se u svim mogućim svjetovima, jer mi ljudi, na poslijetku, samo smo zvjezdana prašina.

---

[1] Svi citati u slobodnom prijevodu preuzeti su iz izdanja: Death and the Gardener: a novel, Gospodinov, Georgi, Liveright Publishing Corporation, 2025, translated by: Angela Rodel