Minku su mučile neobične brige. Činilo joj se da je cio život prošao u nekom bunilu i nesvjesnosti propuštenih prilika uslijed vremenskih neprilika. Naime, Minka je mrzila sparna sarajevska ljeta, onu zasljepljenost koju izaziva sunce, dok se pod njim topi asfalt kao maslac na vreloj tavi.

Osjećala se kao da joj duša lebdi negdje između svjetova. Mora da se tako osjećaju vjernici, postači, koji haman pa postanu bestjelesni za vrijeme dugih zimskih ramazanskih dana, mislila je. Na posljetku, misli o vrućini bi se pretopile u misli o smrti.

Kao da ti je tijelo najednom premaleno za dušu i ti se od nje polako i dugo rastaješ. “Nije čudo da je u Džehennemu vruće i da sve gori!” – zaključila bi poluglasom, koji je obično naglasavao zvuk okna prozora koje je zatvarala treskom, čim bi došlo podne.

Jednostavno, od vrućine nije mogla da misli i to ju je smetalo. Sluđena, znojna, nije se mogla skoncentrirati ni na najobičnije radnje. Odlazak u kupovinu postao bi pohod. Kuhanje, koje joj je inače milo, na tim visokim temperaturama, zvučalo je kao najstrožija kazna. Činilo joj se da samo nju obuzme ta ljetna tromost. Svi njeni prijatelji u julskim noćima izlaze u klubove, piju koktele i plešu uz glasnu muziku, samo Minka ostaje kući, kraj otvorenog prozora, nestrpljivo iščekujući kakav hladni povjetarac da puhne; da osvježi i oživi njeno umrtvljeno tijelo i njenim mislima udahne svježine. “Ljeti je sve ogoljeno i ružno; čak i ljudi!” – često bi govorila prijateljici Jasni, koja ju nije baš najbolje razumjela, ali ju je poznavala dugo i voljela iskreno, onako kako se vole oni što u našim očima predstavljaju vlastitu suprotnost.

Ako ćemo biti iskreni, Minka nije voljela ni sarajevsku zimu, koja ti se uvuče u kosti, pa te zaposjedne poput kakva šejtana! Ni vunene čarape, ni grijanje na najjače nisu uspjeli otjerati tu neman. Uvlači se tiho kroz lanjske čizme, kroz kaput od čohe, koji je našla u majčinom ormaru – prodire u kosti. Pa to inje i mraz i neki oštri zrak koji ti sječe obraze, dok pušeš u promrzle prste; griješ ih nad šporetom dok čekaš da provre voda za kafu, a sve vrijeme u sebi kuneš zimu, jad i čemer. Psuješ fukaru i patnju! Pa strme poleđine ulice, lug i so posuti da ko od starijih ne slomi kuk plazući se niz ledenu kaldrmu. Mrkle noći u sred dana, smog i magla izjutra, pa kad god kud god da kreneš kvasne ti noge!

Takve misli su se rojile u Minkinoj glavi dok traje Januar. Sirov, leden i nikad tvoj, pa makar ti bio i rođendan! Lavež gladnih pasa iz komšiluka, zimi, kao da sažima svu tugu svijeta, zvonko se odbija od zidove kuća od ćerpića, dok stoje gordo, kažu već trista godina, prkose, kao da vele i gore smo predeverale, džanum. U takvoj jednoj kući, na Vratniku, živi Minka. Hedija od nane i dede.

“Eto, Minka voli uspomene, pa nek ih živi!”- rugala se zavidna familija, nadajući se nekim parama od prodaje kuće. A Minka, ne da nama. Skoro u četrdesetim, neudata, sve više teži onom svom, onim uspomenama i mirisima iz djetinjstva, čini joj se, da u prihvatanju sebe i svog, krije se sloboda. Samo da se još osloboditi ovog šugavog vremena.

Tako Minka devera, reklo bi se, iz godine u godinu. Bije neke svoje bitke o kojima svijet malo zna.

Teško insanu padaju te meterološke činjenice u samoći. Ima Minka televizor, pa uprati šta vjetar može da nanese. Ne gleda ona te, kobajagi zabavne programe; radije pročita neku knjigu. Istini na dušu, pored mačaka koje hrani, Minka najviše i voli knjige. Svaku, kad otvori, prvo pomiriše. Ako biste je pitali da opiše miris koji udahne kad otvori jednu od starih knjiga s verande, Minka bi vam odgovorila: “Tako miriše vrijeme!” Uistinu, Minkino vrijeme, rekao bi narod, je izgubljeno u knjigama! Al, narod malo zna iočemu, al o svemu voli da vazi.

Jedne večeri, uslijed toplog vala, koji je trajao heftu, Jasna je došla Minki maksuz na kafu. Dok su sjedile u avliji, Minka je imala osjećaj da su u fildžanu, a sparinu, koja ih je gušila zamišljala je kao kajmak što pluta na površini kafe.

Jasna joj je upravo prepričavala prethodnu večer.

⁃ Kažem ti, kad ga je Dino predstavio, odmah si mi ti pala na pamet!

⁃ A što, majke ti?

⁃ Pa ne znam, nekako me podsjetio na tebe. Čita knjige, voli životinje, nakav staložen, zna slušati druge dok govore. Znaš kakav je naš svijet, niko nije sabran. Al, Ismar…kažem ti.

Sjedile su tako u tišini, dok je Jasna otpuhivala kolutiće dima; obje u svojim mislima u koje je sada pozvan Ismar.

Narednog jutra, Jasna je telefonirala Minki da je obavijesti da je, po njenoj direktivi, Dino izvidio Ismarov status među rajom, te se ispostavilo da je slobodan, te pogodi šta, pristao je da sutra uvečer upozna Minku, o kojoj mu je Dino rekao sve najljepše, iako taj isti Dino, Jasnin dečko, Minku vrlo površno poznaje. Ali, sastanak je ugovoren i nema se šta, nego pojaviti se u dogovoreno vrijeme.

Minka nije imala volje upoznavati ljude. Nekako s vremenom otuđila se od potrebe za socijalnim životom. Mnoge prijatelje je prestala kontaktirati, jedino je ostala uporna Jasna, koje se ne bi mogla riješiti, sve i da pokuša. Minka se promijenila s godinama; napustila je sva očekivanja od života i ideje kako bi trebala živjeti. Ona jednostavno živi. Shvatila je da je sasvim uredu imati običan život; uselila se u kuću na Vratniku i počela živjeti životom, onakvim kakav jeste, a ne onakvim kakvim se čini. Ako bi pitali Minku da li je sretna, ona bi vam odgovorila da je slobodna, te da za nju sloboda znači sreća.

I sad taj neki Ismar, da ne griješi dušu, možda je fin čovjek, ali unosi nemir. Doziva neko uzbuđenje novog i nepoznatog, po ovoj vrućini, kad joj nije dobro od same sebe. Već je akšam, a još uvijek sparina, ni dašak vjetra. Jasna zove već treći put da krene. Neodlučnost je umara, pa naprasno izađe iz kuće.

Koračala je kaldrmom sa nekom strepnjom u srcu, kao da se plašila šta bi taj nenadani susret mogao da donese; može bit’ radost, a sasvim izvjesno i tugu, onu i onakvu kakva obično prati sve velike i iznenadne promjene, neovisno o njihovom ishodu.

Nedugo nakon akšama, u jednom tjesnom gradu, u još tjesnijoj kafani skrivenoj u slijepom sokaku, Minka je otvorivši vrata unijela ono osvježenje, kakvo mogu samo lica onih koje rijetko viđamo i o kojima malo znamo. Za šankom od bukova drveta sjedio je Ismar.

***

“Minka” je početak neispričane priče, koji sam pronašla u bilješkama svog telefona, datiran 10.09.2019 godine.

Nemam namjeru završiti misao, koja se zagubila negdje u godinama koje su prošle, ali dijelim “Minka” ulomak, kao uvertiru za one koji vole namaštavati priče. Bilo bi mi drago pročitati nastavak, ako je neko voljan da se nadoveže u komentaru.