Raymond Carver

Moja nova literalna simpatija. Prvo je to bio Luigi Pirandello, kojeg sam otkrila kao sedamnaestogišnjakinja i čija filozofija je uveliko inspirisala moje rane dvadedete. Poslije su uslijedili drugi, kako to biva i u životu, svako je zablistao makar na čas, ali stvaralaštvo Darija Džamonje, Maya-e Angelou, Cormac McCarthy-ja, Thomasa Bernharda, Cesare Pavesea, Knuta Hamsuna, Sare Stridsberg, Semezdina Mehmedinovića, Karl Ove Knausgårda, Lucia-e Berlin, Srdjana Valjarevića, Denisa Johnsona i Jenny Offill se u konačnici profiliralo u ono što bih okarakterisala kao vlastiti literalni senzibilitet. Sasvim sam sigurna da spisak nije potpun, ali od nečeg valja krenuti.

Razumije se, “senzibilitet” je po prirodi promjenjiv, uvijek gladan, u potrazi za novinom, osvježenjem, u sinkronicitetu sa životnim prilikama i raspoloženjem, podložan vizulenom podražaju korica knjige i možda jedini dio mene, koji priželjkuje iznenadjenje.

I to nas dovodi do Raymonda Carvera i njegovog stvaralaštva. Trenutno čitam treću zbirku njegovih priča, “Will you please be quit, please?” koja je, ustvari, njegova prva objavljena zbirka. Prije toga sam čitala zbirku “Cathedral”, treću objavljenu po redu, koja se našla u finalu za Pulitzer Prize 1984 godine. Upoznali smo se kada mi je Drew, u našem dnevnom boravku, spustio u ruke knjižicu naslova: “What We Talk About When We Talk About Love?”

Odgovor je: Raymond Carver knows the answer.